Kamen ima dušu.

U kamenu može da radi samo onaj ko za kamen ima ljubav.

Moroslav Brčić, tesar iz Bileće, majstor na crkvi Lazarici,

maja 2013.

Zamišljen, beskrvno posivjelog lica, na kome svaka bora, svaki milimetar kože iscrtava duboke brige, poput rastućeg talasa što nadire iz dubine duše i plavi lice ostavljajući beznadežan izraz patnika kome je glava između čekića i nakovnja. Pred njim su teško izvršivi zadaci, velika odgovornost, potreba da založi čast i obraz, i da ostane dobar službenik, da uloži svu raspoloživu mudrost i znanje, zdravo rasuđivanje, a da bude jednako odan svom narodu. I sve to treba da uradi tako da ne pokaže otvoren otpor tuđincima, koji su ratom osvojili vlast i sada nemili, ni narodu ni crkvi, upravljaju gradom. Ti novi osvajači, koji sada drže vlast u Boki, uostalom kao i na polovini teritorije Evrope, jesu Francuzi. Nose manir revolucije, onih što su svome kralju na giljotini odrubili glavu, ali, kakva li čuda, predvodio ih revolucionar, drug onog Robespjera, samozvani car i kralj Italije, Napoleon, neobičan osvajač s Korzike. On kroji sudbinu porobljenih naroda, i po kartama određuje budućnost ovom, već godinama sasvim smetenom narodu, na kapiji Istoka i Zapada, na zapadnoj obali Jadranskog mora.

One dvije kratke, oštre, okomite bore među obrvama, kao da su se od prošle noći još više urezale u čelo, poput belega ili kakvog pečata, ovom službeniku francuske uprave u Castelnovu.

Nije imao prave stigme. Bar mu krv nije curila iz dubokih rana koje je imao na duši. Imao je glatke dlanove, uredne, čiste, gotovo roza boje, koji nisu poznavali žuljeve od fizičkog rada. No, svjestan svoje ljudske slabosti i griješnosti pred Bogom, i svima svetima, često se i puno molio Svetoj Gospi zaštitnici, i krstio se pred srebrnim raspećem na zidu. Njegove brige su prerastale u more. Basilio Đurasović je toga jutra nekoliko puta ustajao sa stolice i nervoznim koracima šetao po sobi. Od tog žustrog koračanja, sličnog odlučnom, vojnom, stupanju, treslo se keramičko posuđe na policama, pod gredama, sprat niže. Filomeni služavki činilo se kao velika trešnja, kako se zove narodnim jezikom zemljotres, kad se pomjera kuća iz temelja, a u njoj se namještaj pokreće i obara, kao da je na brodu po nemirnom moru.

Već nekoliko puta ovoga jutra, Bazilio je prilazio prozoru, razmicao teške, brokatne zavjese, kao da mu je trebalo da se nadiše vazduha. Punim plućima snažno, zahvatao je svježi martovski zrak, s mirisima u kojima se osjećala rascvjetala naranča, i omamljujući mirisi mora. Lagani burin napuvavao je muslinske zavjese poput jedara kakve pulake što brodi posred zaliva.

Već sat ili dva mučio se da nađe najpogodiniju riječ kojom će započeti pismo. Desetinu puta je umakao pero u mastilo, pravio veliki krug čitavom nadlanicom, s desna ulijevo, onaj važni, prvi pokret za neizbježno: Serenissimo ili kako već počinju zvanična pisma principalima, kapetanima, komandantima, onima, milom ili silom prilika, njemu nadređenima. Nekako bi i ispisao prvi, najavni red, a onda bi stao, kao da se mastilo pretvaralo u led a pero u kamen. Glava mu je brujala od svakojakih misli, ali prava, čista, njemu tako potrebna, što bi tvorila sudbonosnu rečenicu, ostajala je negdje duboko skrivena, zabravljena s hiljadu brava, da mu se činilo da se neka viša sila urotila protiv njega samo da ne sroči to prokleto pismo, na pravi način.

Riječi su nekada kao mač. Mogu da posijeku bez kapi krvi. Ili su snažne i čvrste, poput najjačih mostova što spajaju obale i premošćavaju ponore, plahovite vrtloge i strašne bujice, ili mudre, pune simbolike, kojima se ne pokaže smisao u trenu, već se slušaocu /čitaocu urežu u pamćenje, poput žiga, okreću se po glavi sve dok se suština ne ukaže u obliku slike. Riječi stvore sliku.

Riječ – sigurna i postojana kao stijena a laganija od vazduha, takva je trebala Basiliju tog jutra. Riječ, zapravo, nekoliko njih dobro sročenih u rečenice, koje mogu sve da objasne, da ne razljute i ne naprave mu nove neprijatelje. A sve mu se činilo da će ga i noć zateći na tom istom mjestu, a ona mu neće doći da ostane na žutom papiru i da je upijač zauvijek pristisne i ovjekovječi joj mastiljavu materijalnost i tako ga izvuče iz ambisa u koji je polagano tonuo.

Nije mu se to ranije događalo. Dičio se rječitošću, a i u pisanju je bio hitar, žustar, dobro obučen, vičan lijepim rečenicama. Obično je pero pratilo misli istim tempom i rečenice su tekle papirom poput tamne rijeke koja klizi nečujno u kakvoj mirnoj dolini. Što dalje putuje mislima to je sve bliži istini da je pred nerješivim zadatkom. Sada je sve stalo, zaustavilo se pred naletom teške naredbe.

Kako da sroči ljubazno pismo francuskom pukovniku i da mu objasni da narod jednostavno neće da učestvuje u njihovim gradnjama, da to odbijaju na sve moguće načine, da prijete da će se odmetnuti u šume i da će nastaviti rat protiv omrznutih Napoleonovih framasuna, da ih ubijaju kao i dvije godine ranije, i da, njega, Basilija Đurasovića ne smatraju ništa boljim od njih kad s njima i za njih radi. Govore mu iza leđa da je izdajnik, francuski čovjek, da je izdao Gospoda boga i hrišćansku dušu prodao đavolovim slugama. Znao je on šta govore i bez dojavnika. Čuo je već šta mu ispredaju, i još i da je «služinče francusko», «da je prodao svoj narod», «da je zemlju dao đavolima», «da se urotio s nečastivim i s njime kuje planove protiv sopstvenog življa», «da je vazda bio prevrtljiv» i da bi «sve za vlast učinio samo da i dalje bude kapetan», čak i da je «sorta od brabonjaka» i «ništaroba». Jednom je čuo i onu: «Onaj ko živi sa dva lica, jednim prema sopstvenom narodu, drugim prema vlastima, umire najčešće bezličan. Nit je vino, niti voda!»

I žene na pijaci su raspredale, onako, kao uzgred, mjereći ribu i zelen, što su donijele na prodaju iz svojih baština, onih malih, kraških polja, koje čuvaju omeđene sivim kamenom, gore u visokim brdima dračevićke župe. Muškarci, težaci, dodavali su im riječ na riječ, kao da podučavaju žene, jer, zaboga, žene su bile neuke i nije bilo njihovo da pametuju, a pogotovo ne da se mješaju u muška posla, u «pulitiku». I sve je to podgrijavalo i onako već zagrijanu temu o francuskom osvajanju Novoga grada i sjećanje na paljevine, ubijene i poginule na pragu od kuće, na otetu stoku i čitave porodice što su tražile gdje će se nastaniti, nakon što su u francuskoj pohari ostali bez ičega. Narod je bio ljut, čak gnjevan, ali je, nekako, izgledalo, da se život vraća u normalne tokove, kao što se rijeka izlije iz korita, napravi velike naplavine, odnese zasade, uništi ljetinu, ali se, potom mirno povuče u svoje korito, da bude krotka, tiha, kao da ništa nije bilo. I kao što naplavina nekada učini da zemlja bude rodnija, dogodi se da rat ostavi za sobom i nešto dobro, neku novu vrstu plodnosti.

Činilo se da su se najglasovitiji polako primirivali s mjesecima nove uprave, da se situacija poboljšava, da su ljudi počeli da se okreću «o svom poslu», jer ih ekonomija (a zapravo nisu je znali pod tim pojmom, ali jesu razumjevali da je to zamajac svih društvenih zbivanja i, naravno, iskra nastajanja ratova, a suštinski vještina baratanja novcem, koja je u biti svih poslova, materijalne ili duhovne prirode) otriježnjava da gledaju posao, zaradu, ono od čega žive, i da traže načine kako da prehrane porodicu i zarade i ponešto pride, te da im rat i kavge sa Francuzima neće donijeti ništa dobro. Ali su podimni sabori sa kneževima i čaušima svako malo zasjedali uz ognjišta i razgovarali šta im je činiti, kao da su pratili situaciju i povezivali razvezane konce nekog važnog tkanja, koji se protezao s kraja na kraj komunitadi.

Rusi su se povukli iz Boke, kad je diplomatija velikih sila Evrope povukla liniju za zelenim stolom i upravu dodijelila Francuzima. Turci su ostali iza brda, ali i dalje mjerkaju što se s Bokom događa. Imali su savez s Marmonom da mu drže leđa, ne borbama, već da njegovoj vojsci obezbjeđuju snabdijevanje u stoci i žitu, za napredovanje duž Dalamcije.

A ulica i pijca bile su mjera pulsiranja narodnog duha, koji nije klonuo ni kad mu je bilo još teže, ako je, uopšte, i bilo težih vremena. Kapetan je prvo slao svoje ljude, a potom i sam išao na pjacu, tražio ljude za posao s Francuzima, zidare, kamenoresce, tesare, bilo koga, molio, kumio, obećavao, slao po čauše i seoske kapetane, molio popove, na kraju, u nedostatku riječitosti i snage autoriteta, poslužio se i prijetnjama zatvorom i taocima. Ništa nije davalo ploda. Osjećao se posramljen i ljutit na sebe što se upušta u takve jalove rabote. Nije mogao da ne čuje:

«Naš je kapetana od komunitadi o' ma skinuo gaće čim su mu na dvore zakucali!»

«Para se da bi avancov'o samo da podmetne na rabotu naša leđa.»

«Eno im ga, tamo, neka rinta ko 'oće, ja ću u planinu, pa neka me vataju! Ma ja Francuzima nekrstima neću gradit' puteve i basta!»

«Ja ću pobjeć' u Rusiju gaetom od ribanja, eno ih povazda ima u mandraće, a napose na Rose. Nać'u Sinjavina kod Lepanta, jerbo mi je bolje da za njega poginem, bar s krstom i pravom vjerom, nego rabotat za ove proklete đavole i njima prodat' dušu!»

«E, basta, basta!» - doviknuo bi neko na svu tu muku.

I moralo je da bude «basta», kako su stvari stajale, kad je Disantini, kapetan inžinjerijske čete dobio zadatak od komandanta Djenijea da što hitnije započnu radovi na izgradnji puta za Dubrovnik i angažuje što više domaće radne snage, uz njihovu inženjerijsku jedinicu. Takva naredba je došla čim su završili sa popravkom razrušenih zidina od grada. Naređenje za gradnju puta stiglo je od samoga Marmona. Još od prije nego su osvojili Boku Kotorsku, francuski oficiri, čak i sam maršal Marmon, znali su da u kraju ima mnogo dobrih zidara, majstora u kamenu i da je to vještina koja se vjekovima prenosi s koljena na koljeno. Disantinijevo pismo upućeno prvo Hanibalu Buroviću, opštinskom delegatu u bokeškom vijeću, stiglo je do Basilija Đuratovića, dva dana kasnije. Pisano u trećem licu, nadmeno i puno oholosti, «mi zahtjevamo...mi insistiramo...mi tražimo...vi morate... naša dužnost» i td. dakle sve u teškom, zapovjednom tonu, da mu kapetan, kako zna i umije, obezbijedi 300 ljudi, 20 kofa, 20 zidara, i 20 sekira, za gradnju puta kroz Sutorinu, i preporuči majdan dobroga kamena, za tesanje i obradu. Treba da izgrade i most na rijeci Sutorini, jer je ovaj stari, turski, sa drvenim gazištem, već dobrano razrušen od nabujalih voda, a i inače zapušten i dosta loše građen da više ne bi mogao da izdrži toliki prelaz vojske, destine hiljada soldata u poretku, kola s topovima i provijantom i konjicu u galopu.

«Basta, basta!» - ponavljao je Basilio sebi u bradu. «Ja izdajnik moram da skupljam zidare i radnike za njihove gradjevine. Kako, kako? To je puk, jogunast, pun komušjuna u glavi. Jedno misli, drugo kaže, treće učini! Popovi su im umetli te šišmiše. Utuvili su im u glave da su Francuzi djavolji soj i da su se odrekli oca, sina i svetoga duha (na to se prekrsti) nagovarali ih na pobunu, govorili im ako ovi osvoje vlast da će narodu zatrijet vjeru i sve što miriše na hrišćanstvo. Još su govorili da će Francuzi spaliti mirtu i ugušiti svaki pomen na Jevanđelje, spaliti crkve, kao što su zapalili ospićio pod Španjolom i svete knjige, i kao što su htjeli da lagumaju svetinju od velikog uspenskog hrama u manstiru Savina. Na svakoj propovjedi navodili su ih da bojkotuju Francuze, čak i kad je već bilo sasvim izvjesno da Rusi gube rat i da moraju da se povuku iz Boke. A sad, dio mio, daj mi tu riječ, nadahni me kako da sročim pismo da objasnim Francuzima da ovdje nisu dobrodošli, da ih narod mrzi i da ih se boje kao đavo od krsta. A i kako da im objasnim? Kako da me razumiju, kad su osvojili pola Evrope, kad su pred njima pali mnogo veći gradovi od našega Novoga. Sve je njihovo, a ja tu i ova šačica jada od naroda treba nešto da im se prečimo. Ma strijeljaće i mene kao one nesrećnike '806 –te. Traga od mene neće ostati. A kakvi su, posao će završiti, sa mnom ili bez mene.

U šali palate Bizanti, koju su velikim dijelom zauzeli za potrebe smještaja svoga štaba, Disanti je razvio dugački svitak plana, pred okupljenim oficirima. «Inžinjerija mnogo češće nosi ašov, sjekiru i mistriju, nego pušku i bajonetu» - govorili su pješadinci za svoje drugove iz inženjerijske jedinice. Zapravo, oružje je za njih bilo važno kada uđu u otvorene borbe, juriše ili odbranu u ratu, kada građenje više nema nikakvu svrhu. Za njih je građevinski alat osnovno sredstvo za rad, kojim osvajaju prostore na njihov način, ali tako da za njima ostaje vidan, dobno primjetan trag, ne razaranja, nego stvaranja, građenja, uzidizanja, podizanja, i to kao čvrsto nasljeđe za potomstvo. Nekad moraju i da ruše, ali je to ona druga, mračna strana njihove vojničke službe. Takvi inženjerski destruktivci su mineri i čine odvojenu grupu inžinjerijske jedinice, neku vrstu antipoda ovih prvih, kao naličje medalje koje postoji radi nužde ali ne služi za ponos. Jer, ljudska vrlina, suština ljudskog roda i njegove naravi, je stvaranje, a ne razaranje. Ali, govorili su u istoj toj jedinici, da bi išao naprijed, nekada moraš da razoriš da bi na temeljima razorenog stvorio nešto bolje, kvalitetnije, bolji svijet, bolje građevine. Uostalom, onak ko gradi – zna koje su najslabije tačke njegove građevine.

Geometri su danima osmatrali pa snimali teren, odmjeravali dužine, određivali kote terena, ucrtavali staze, međe, ograde, potoke, pobadali svoje letve, razvlačili metre i konopce, odmjeravali dužine i visine, nivelirom, letvama i libelama. Za njima su išli inžinjeri, graditelji i projektanti, zapažali tlo kuda bi trebali da provuku taj Marmonov put i sve detaljno bilježili i skicirali. Put će se zvati tako po maršalu koji je već proklamovan za zapovjednika Boke, Dubrovnika i cijele Dalmacije, zapravo cijele Ilirije. Osim što je jednom obišao jedinice, odmah po zauzeću Dubrovnika i Boke, što ih je postrojio general Molitor, Marmon se vratio u Ljubljanu, jer što zapadnije lakše se osmtra taj divlji istok, u kome još uvijek sijeku neprijatelju glave i nabijaju ih na kočeve. I sada iz Ljubljane izdaje naređenja. Ili baš kao i ovi inženjerci, što su razvili plan za gradnju puta i jednog kamenog mosta sa dva luka, tako je i Marmom razvio svoju mapu sa zamišljenim ljudima, narodima i govorima, od kojih hoće, sve Napoleonu imperatoru na dar, da načini novu tvorevinu, novu pokrajinu, sa novim ustrojstvom vlasti, novim pravilima ponašanja i novim deklarativnim slobodama. Neko novo kraljevstvo južnih Slovena.

I dok je Marmon maštao o velikim političkim planovima dotle je njegovu vojsku mučila briga kako da izgradi put prije jesenjih kiša, one strašne daždi koja zna da bude toliko užasna da onemogući svako kretanje i svaki vojnički zadatak koji zahtjeva promjenu mjesta, kretanje. Raskvašeni putevi skoro da su ih koštali bitke za Cavtat, kad su danima ostali zaglavljeni u ljepljivom blatu, i nakon što su kiše prestale. Kola s municijom, lafeti s topovima, komora, kretali su se toliko sporo po blatu, da su morali konje da isprežu sa jednih kola i uprežu u druga da bi imali snage da povuku iz dubokog kala, ljepljive, raskvašene zemlje. Gurali su vojnici, upadali u blato, zarivali se licem kada bi naglim trzajem konji povukli, a oni gubili ravnotežu. Borba s prirodnim nedaćama nekada izgleda neizvjesnija od one s ljudima. Bilo je to užasno stanje puteva, gotovo neodrživo, na čitavom ovom području, za njihovu vojsku, njeno kretanje a i upravu.

«Držaćemo se usjeka i kamenitih strana brda, a spuštaćemo se u nizinu samo iznimno!» - govorio je Disanti gledajući u topografsku kartu – «ovdje ćemo zidati most preko Sutorine» - i istog trena energično položi čitavu šaku na mjesto na karti gdje je bila ucrtana plavičasta traka vodenog toka – «Ovdje je rijeka nešto šireg korita, ali je mirnog toka, jer prolazi kroz ravnicu.»

Mlađi oficiri su se zagledali u šaku svog pretpostavljenog i pokušali da zamisle šta se krije ispod nje. Stariji su već počeli da izvode računicu o broju svojih vojnika i domaćih ljudi koje će morati da angažuju, jer njihova jedinica ne može sama da odradi tako veliki i zahtjevan posao, a za tako kratko vrijeme. Pred njima je bio razvijen crtež u boji sepije, kameni most na tri luka, nesimetričan, sa trćim lukom znatno manjim od druga dva, i sa mostnim stubovima koji su imali početak u trouglastim kljunovima, na uzvodnoj strani, za bolje postizanje hidrauličnih parametara za usmjeravanje vodenog toka, da bi se izbjeglo ispiranje temelja. Kako su obale nejednake veličine, tako je i put preko mosta grbav i spojne tačke sa obalama nisu u istoj ravni. Disanti je objašnjavao kako simetrija nije mogla da bude ispoštovana jer su prirodni i stvoreni uslovi, prilaznih puteva takvi da nameće ovakvo konačno rješenje. Potom je govorio o dimenzijama, rasponu svodova, stubova, kljunova, ukrasima, visine ograde i kamenog nadzitka, širine mosta i tipovima kamena od koga mosta treba graditi. Nije bilo dodatnih pitanja, niti diskusije. Ipak je ovo mala građevina, spram mnogih drugih koje su gradili u svom napredovanju kroz Francusku, Italiju i Dalmaciju. «Ako nema pitanja, gospodo, smatram da je sve jasno!» - završio je Disanti. Oficiri su mu salutirali i sastanak je bio završen.

I dok se Bazilio mučio da napiše pismo Disantiju koje je trebalo da sadrži njegovo izvinjenje što nije u mogućnosti da mu pronađe ljude da pomognu u gradnji, a pogotovo ne dobre zidare s Kamenoga, Mokrina, Sutorine, začuje zvekir na teškim, ulaznim vratima. Filomena, debeljuškasta sluškinja, uvijek rumenih pbraza, usporenog hoda prekorača kamenu taracu, otvori portun i pusti u dvorište dva muškarca. Bazilio osmotri kroz prozor. Ne učiniše mu se poznati, te se vrati za svoj pisaći sto.

Koji trenutak potom prene ga kucanje na vratima njegovog kabineta i Filomena ne čekajući na njegov odgovor, onako stidljivo i snishodljivo, kako ju je Bog skromno napravio, a majka obučila za vladanje u gospodskim kućama, uvede dvojicu ljudi u narodnoj odjeći, sa bijelim, suknenim čarapama i opancima, košuljama od sirovog platna i prebačenim kožusima preko ramena.

«Dobra vam sreća, kapetane!» - započne stariji, od dvojice ljudi, brkat, prosijede kose iznad ušiju i već dobro izboranog čela. Gužvao je crnu kapu svojim krupnim šakama, očigledno ne znajući šta bi sa rukama. Kapetan nije odgovarao. Ono, nije da je bio toliko zadubljen u svoj prazni papir, na čijem vrhu je krasopisom stajalo «Serenissimo «da ne bi primijetio ljude pred sobom. Putevi od sela su i dalje bili raskvašeni i blatnjavi, iako ima već nenoliko dana da je kiša stala, pa su taj glib svojim nogama, sa dvije male gomilice, ostavili na patosu kabineta. Čovjek ne čekajući da kapetan digne glavu od stola i udostoji ih pozdrava, nastavi, kao za sebe:

«Čuo sam da vi treba zidara, majstora. Nas dvojica bi radili ako...»

U to kapetan Bazilio u tren digne glavu od stola, izmakne stolicu, poskoči, kao da bi da se uvjeri šta je to kršni brkajlija izgovorio. Učini mu se kao da je vjetar zaduvao i rashladio sobu onim reskim dahom s lovćenskih strana, odakle bura donosi svježinu, i više nego prijatnu nakon dugih kiša, ugnježdenog šiloka što ostavlja vlagu u zidovima, podovima, uglovima stropova, i, najzad, i u kostima i u ljudskoj naravi. Zrak od burina činio mu se kao novi dah života, koji je doveo i ovu dvojicu u njegov kabinet, s tako dobrim vijestima.

«Jesam li ja to dobro čuo? Oćete da radite za Francuze?»

«Hoćemo, gospodine!» - reče čovjek.

«A što vam je na'ompalo, baš sad? Niko neće da rabota za Francuze.»

«Mi hoćemo!»

Bazilio je imao sijaset pitanja, više je tražio odgovore za svoje sumnje, nego što je vjerovato u iskrene namjere dvojice ljudi. Krene da ih ispituje ko su, šta su, odakle dolaze, iz kojeg sela, koga imaju kod kuće, ne bi li otkrio da nisu kakvi zavjerenici, i da njemu i Francuzima nisu spremili kakvu ujdurmu, kakvu pobunu. Tih je mjeseci toga bilo na svakom koraku i bilo je za očekivati da se i sada neko poigrava s Baziliom. Čovjek, ime mu je Vukan Grbić, reče da je tu iz okoline, iz donjih kuća od Sušćepana, da je doveo najstarijeg sina Simeuna, da sa njime radi, jer je mladić vrijedan, jak, snažnih ruku i kad se pjesniče već je vješt da se ravnopravno rve s ocem. Kad je ono bio napad Francuza, nakon bitke u Sutorinskom polju i Konavlima, popalili su im kuću, a oni su sa cijelom porodicom izbjegli u pećinu podno kamena sa crkvom Svetoga Sćepana. «Slava i milost svecu zaštitniku, Svetom Šćepanu! Da njega ne bi, sve bi nas pobili, od djece, nejači do staraca». Bilo je to vrijeme strašnih političkih prevrata, da narod nije znao ko ga štiti a ko mu je neprijatelj. Paljevine, ubijanja, zasjede, pljačke, gruvanje topova, i vatre na sve strane. U dušama je bila patnja, nit su znali zašto se ratuje ni za koga, ni šta će svi ti tuđinci nerazmljivog govora među njima.

«Treba se izborit' s nemaštinom, gospodine. Nije to lako! S gladnim ustima treba izać na kraj....Treba ih nahraniti svakog dana. Teško je gledati pred sobom gladnu djecu. A ja ih imam u kući svih uzrasta... – kao da se pravdao čovjek za krivicu puno gladnih usta – «njemu je sedamnaesta, a imam još šestoro, sve jedno drugom do ušiju. Najmanje se još materi za kotulu drži».

Čovjek je i dalje gužvao kapu, gledao čas u pod, čas u zlatnu dugmad, na kapetanovim grudima. Iza svake rečenice napravio bi par sekundi pauzu kao da odmjerava je li nešto pogrešno rekao. Nije siguran da li smije bez posljedica da otvoreno govori kapetanu Baziliju. Ili je bolje da bude suzdržan. Prođe mu kroz glavu šta su mu rekli u selu: «Đurasović je njihov. Pazi šta pred njim govoriš».

«Reci, slobodno, neboj se! Nisam ti ja Franćez, nego isto što i ti. Možda, na oko malo bolje sorte, ma prema njima (pa klimne glavom prema prozoru odakle su se čuli nekakvi glasovi) nema razlike».

Čovjek je pričao polako, kao da mjeri šta i koliko može da kaže. Bilo mu je nelagodno da priča o nevoljama. Ima u tim ljudima nekog čudnog ponosa, i kad im je teško ne vole da govore o tome. Kao to je Božji krst, tako te zapalo, pa ćuti dok te Bog ne pogleda, jer ničija nije dovijeka, pa i svako kome je danas loše i ko je gladan, sutra će okusiti vode iz vrča sreće. Tako je to! Narod je vjerovao u kolo sreće, ali se ono nikada ne priziva, kao što se ni zavjeti ne pominju, ne pišu, već se čeka da se dogode, pa se tek onda spominju.

«Kome je lako u današnje vrijeme. Nova uprava, nove komande, Francuzi stalno nešto traže, gradu trebaju kamenoresci, tesari, zidari, treba klaka, dasaka, brokava, a ni jedan dobrovoljno neće da pomogne.»

«Ma hoću da kažem da kad je krenula na osvetu soldateska framasunska, otragu dvije godine, popalili su kuće, sjećate se, vio se dim ukraj Španjole, preko Poda, sve do Mojdeža i Sutorine. Te sam bio zle sreće da mi je kuća stradala, kao i još nekima iz kraja. Ja, moja žena, mati mi i sedmoro djece, ostali smo, u jedan tren, bez igdje ičega. Vojska nam je prvo stoku oćerala, suvo meso i dvije vreće brašna utovarili su na kola i odveli, da se ni okrenuli nisu na nas. Džaba molili, džaba nam djeca trčala okolo i plakala. Nismo mogli ni da gasimo vatru, jer smo se bili sklonili u pećine, u brda. Kad smo se vratili još je bilo žive vatre što su joj plamenovi lizali nagorjele grede. Odonda živimo u skitnji, od nemila do nedraga. Žene po komšiliku i kod rođaka, a ja sa dva sina nadničim dan i noć ne bi li zaradili da opet ogradimo.»

Dok je otac pričao mladić je pogledom prelazio po sobi. Omjeravao je Bazilija od glave do pete, i smješkao se. I Bazilio je primjetio mladićeve žive oči.

«Znam te paljevine Grbiću, moj dobri. Dobro se svega sjećam. Para mi se da je dim bio viši od Radoštaka i da je po neba zakrilio svojom crnotinom. Ugarci su doletali sve ovamo do grada. Lećele su crne krpe do mora. Prokleti da su!»

«I put manastira su bili okrenuli topove s lađa. Htjeli su i taj sveti dom u pepeo da pretvore. Prokletinje!» - okuražio se mladi čovjek - «Ali im se nije dalo. Nebesa su priskočila u pomoć i poslala grom. Pravo je u barut na lađi pogodila».

«Nećete nešto činjet naopako?» - iznenada upita Bazilio, kao da bi da ih iznenadi.

«Mi smo pošteni ljudi, od riječi, gospodine. Nismo od šale pred vas. Niko ovdje ne voli te framasune. Ne volimo ih ni mi. Ničim nas nijesu zadužili osim vatrom, dimom, nemaštinom i mrtvima. Ali treba nam novca, treba nam pos'o i radi toga ćemo stisnut zube i gledat' na stranu.»

«A što ti umješ radit'? Razumiješ li se u kamen?»

«Ja razgovaram s kamenom» - kroz osmjeh reče mladić

«Ma šali, se, gospodine. On je vješt u kamenu koliko i ja» – doda Vukan i gurne Sima laktom da više ne istrčama bez potrebe kad je vidio Bazilijev izraz čuđenja na Simove riječi.

Tada je i pomislio: «Bože i svata mati Bogorodice samo mi nemoj poslat' kakve baksuze da zbog njih i ja izgubim glavu.»

«Skužaćete me koji momenat da nešto učinim, odićete dolje kod Filomene da vam da po pjat juhe, a ja ću, u međuvremenu, okončat neku moju započetu rabotu..

Zadovoljan, kapetan Bazilio u čas je sročio pismo:

Kraljevstvo od Italije

Дата добавления: 2015-08-18