Prevjerna Kraljevska Komunitad od Novoga

Kraljevskom Gospodinu Vice Delegatu od Novoga

Sinoć imali smo čast primiti vaše prepoštovano pismo od date 28 korentoga, i s istom objaviti nam je kako u Debeli Brijeg na kraljevskoj raboti ne ima dovoljno ljudi, i da se spremate započeti poslove na gradnji mosta preko Sutorine. Obavještavam Vaše gospodstvo s osobitijem zadovoljstvom da imam dva odlična majstora zidara i još četiri kofe. Ranom zorom sutradan poslaću vam ih da se uvjerite u njihove zidarske vještine e da popravimo ružnu sliku što Francuzi imaju o nama. Da budemo mirni mi i vaše gospostvo ostajemo s najvišom poniznosti nazivajući se vaše Kraljevske Visokopočitajem vlasti pokorni i umiljeni sluga.

U Novi 11. marča 1808. Basilio Đurasović

K(apetan) i suđa od Komunitadi

Već sutradan su Vukan i Simeon, Simo Grbić, došli na gradilište puta u Sutorinskom polju. Rijeka tu zaista ima miran tok. Meandriranje kroz polje kao da je umori, pa se tu čini kao da se opušta prije zagrljaja s morem i nerako raširi svoj tok, već dobro ugnježdena među zemljanim nasipima. Na tom mjestu velikog zavoja, visoka šaš je okrunila rijeku kao da se zajedno miluju i šapuću neke tajnovite priče. Ako je tačno da voda pamti i da ima dušu, tada je sigirno rijeka Sutorina znala da joj spremaju gradnju da joj primaknu obale da je stave pod svoje, ljudske zakone i umire joj divljinu. Tu i samo na tom mjestu.

Zatekli su bijele vojničke šatore, vojnike raskopčanih mundira, jedni su kopali, drugi nešto mjerili na obali, i potom se upustili u rječnu vodu, sve rastežući konopac i premjeravajući, uz glano dozivanje.

Simeon, Simo, mladić snažnih ruku, dobro razvijen, stasit, sa svojih sedamnaest godina, sa dječijom maštom i radinošću zrelog čovjeka, imao je svoju veliku, potajnu ljubav. O djevojkama još nije tako ozbiljno i s puno zanosa, maštao. Predavao se jednoj sasvim drugačijoj ljubavi, i to svim svojim mladalačkim žarom i svom onom, običnom oku, neprimjetnom, i prebogatom osjećajnošću. Zapravo, bolje reći, Simo je nosio u sebi poseban poriv, kako bi učeni ljudi rekli: umjetnički žar, onu jednosmjernu stvaralačku energiju, koja može iz ničega da stvori malo čudo, jer je svako umjetničko nadahnuće djelo čovječijih ruku s Božijom pomoći.

Klesao je Simo u kamenu, s toliko vještine i s takvom lakoćom kao da je grnčar što lako vaja s glinom i vodom, u neprestanoj rotaciji s oblivanjem vode. Ali, za Sima nit je bilo zemlje, niti obrtnog kola, niti vode. Zemlja, zapravo glina, bili su mu kao što je ženama tijesto. I govorio je da je glina za žene, a kamen za muškarce. Povazdan je mogao da se bavi kamenom. Ali ne da gradi međe i ograde, ili da slaže kamen, kao što su to radila djeca iz kraja u nedostatku bolje zabave, drvenih igračaka, olovnih vojnika ili lopte krpenjače. Simeon je kamenu davao dušu. Tako su govorili ljudi kad bi vidjeli njegove kamene rukotvorine. “Biće od tebe dobar majstor!” – škrt na riječima govorio je njegov otac, znajući da je zidanje najbolje plaćen posao koji obezbjeđuje dobru budućnost. Zidari u kraju su oduvijek bili na cijeni, u svim vremenima, i pod svim vlastima. Taj zanat je čuvan kao pravo porodično blago ili blago komune i nije da je svak mogao time da se bavi, bar ne jednako uspješno, i za dobru zaradu. Ali Simeon nije bio spreman da bude zidar, da teše sirovi kamen u obične paralelopipede i da ih slaže u pravilne redove, za kuće, međe, pojate, staje, kako je išlo kod zidara: red kamena, krečni malter, red kamena, krečni malter, s fugama ili bez njih, i tako do vrha.

Mladić je mogao da razgovara s kamenom, kao da je imao neko specijalno čulo. Čuo je kakao mu kamen govori, a i on je šaptao kamenu. Vidio je ono što nije niko drugi. Kamen je imao život, dušu, reagovao je na okruženje i mladić je vidio kako se kamen mršti i smije, tuguje, plače, raduje, kako se s radošću podaje suncu, i kako je sjetan kad je u sjeni dok druguje s mahovinom. I još dok je bio dijete prstićima je čistio lišajeve i mahovinu u porama kamena i komadiće trunja, kao što majka djetetu briše obraze, nosić ili oči. Znao je da kaže: da i kamen diše i da zato treba da ima čisto lice, da prima sunčeve zrake i kišne kapi, i da ih, isto tako, kad zatreba, od sebe otpušta. Ali to svoje pričanje s kamenom nije odavao drugima. Jednom je njegov otac čuo kad su komšije za dječaka rekle: “Čudak, priča s kamenom!” Zapravo, bila je to Simova tajna, velika i nepremostiva za mnoge, koliko i sama ljubav prema kamenu. Znao je da ga ne bi razumjeli. Prije bi ga pretvorili u čudaka i zaobilazili bi ga, kao što bi obilazili i kuću njegovog oca, a sestre se nikada ne bi udale iz kuće čudaka. A ne bi ni pokušali da shvate o čemu govori. Kamen, njegova tajna, njegova ljubav, ostala je njegova svagdašnja priča, a njegovom ocu nada da će s kamenom njegov sin dostići majstorstvo zidara, da im se posreći da od njegovih deset prstiju svi u kući mogu dobro da žive, a najprvo da obnove ono što je ostalo od popaljene kuće i imanja.

I već od prvih dana, kad su stupili na posao kod Francuza na gradnji mosta preko riječice Sutorine, mladić je u svemu slijedio svog oca. Dobili su naredjenje šta da rade, gdje da kopaju, kako da provlače konop da odmjere dužine, kako da vrše mjerenja, grade skelu od devenih dasaka. Uz njih je bilo desetak francuskih vojnika sa kaplarom, koji je izdavao naređenja, i trojica seljaka što su stalno nešto negodovali i zbijali šale o Fransuzima i njihovom komandantu i kako god bi im se ukazala prilika, sabotirali su radove ili se sklanjali pod stablo izdžikljalog bagrema, da na čas odmore od posla. Vukan i Simeon su predano izvršavali naređenja. Izmijenjali bi tek po koju riječ o poslu, dok bi rukama brisali znoj sa čela, u kratkim predasima. Ona trojica ih nisu zanimali. Kad je Simo glavom pokazao ocu na njih kako se provlače pod hlad slabla Vukan će na to sinu:

“Mi ćemo, Simo, raditi naše, a oni kako ih volja. Pogodili smo svoju platu i red je da to i odradimo. Kad damo riječ, a dali smo je kapetanu i ovim Franćezima, onda treba i da je održimo. Ko pogano radi, pogan mu se i vraća.”

“Znam oče, kako treba!” – tiho reče mladić ne skidajući pogled sa drvenih kolaca koje je pobadao u riječno dno, držeći pravac zategnutog konopca, dok je mutna riječna voda pravila male virove oko njegovih koljena, poput pupoljaka otgnutog cvijeta, koji je već sljedećeg trena nestajao nizvodno, nošen maticom rijeke.

Ona trojica su zabušavali na svakom koraku. Ako je trebalo da donesu četiri grede za skelu, donijeli bi dvije i rastezali bi se kao da hodaju s kraja na kraj komune. Ako bi trebalo donijeti deset kofa vode, donijeli bi pet, ako je trebalo napraviti dvadeset kofa klaka, zamutili bi četiri. U početku ih je oficir opominjao za ljenost, ali kad je video da se oni stalno nečim pravdaju i da objašnjenima nema kraja, odustao je od prekora, i pustio ih da rade njihovim tempom, ali im je smanjio dnevnicu. Računao je da je i tako bolje nego da im određuje kaznu, kad im i tako nedostaje radne snage. Vukan i Simo, zajedno sa vojnicima, vrijedno su radili od rane zore do sumraka. Nije im promaklo kako ih ona trojica gledaju zajedljivo, upućuju im ružne mimike, čak i dlanom pod grlo, što bi trebalo da znači opomenu da će im odletjeti glava ako se budu pretjerano trudili.

Gradnja je započela kopanjem bunara za temelje stubova, potom su inženjerci podigli drvenu skelu od dasaka i greda da bi uradili svodove i čeone zidove. Svakoga dana Simo bi zagledao hrpu neobrađenog kamena, koja je dopremana iz majdana kamena negdje iz kamenitog sela Lučići, na obodu polja. Dopremana je na gradilište mosta u tegljačama ili kolima, koje su vukli konji i magarci. Otac i sin su tesali kamene komade, mjerili da bi bili što približniji obliku kvadrata s lica, ili trapeze, koji prati liniju krivine svoda, za zidanje na onim stranama koje su činile čelo mostne konstrukcije, i gdje je bila važna estetska strana u vještini uklapanja kamenih komada u ravnu površinu. Kao vojnici, u urednom poretku, tako je slagan i preslagana obrađen kamen. Francuski inženjerci su zahtjevali preciznost i tačno izvršavanje po nacrtu koji je stajao raširen na ledini ispred šatora, gdje su spavali vojnici.

Te hrpe kamenja izgledale su kao ostaci kakve razrušene kule. Bilo je tu i već obrađenog, istesanog kamena, i to je Vukanu i Simu znatno kratilo potrebno vrijeme za odabir i obradu kamena i olakšavalo posao. Sjedali su na niskim, drvenim klupama sklepanim od dasaka donesenim za oplatu, dok bi im kamen ostao među nogama. Uzimali su dleto, čekić i udarali po kamenim komadima sve dok ne bi počele iskre da iskaču. Ponekad su se odvajali kameni listovi, poput papira, i Vukan je za čas prepoznavao o kakvoj se vrsti kamena radi. Takve komade je odlagao sa strane i ostavljao da se ugrade u neki manje važan dio konstrukcije, i to polažući horizontalno zbog mogućeg prolaska vode kroz načete listove kamena. Znao je da nije dobro da prolazi voda između slojeva kamena, jer ona, ma koliko bila tanana, kapilarna, kao đavo je za kamen i konstrukciju, jer se ugnjezdi u njemu, pa ga iznutra, polako razara, rastvara i ispira ispunu i, tako se urušava cjelina čitave konstrukcije.

- Biće ovo lijep most! – reče Vukan, kao za sebe, a znao je da ga sin sluša iako je tesao kamen udaljen pet ili šest metara od njega.

- Šteta što se neće znati ko ga je napravio.

- Ma nije to ni važno!

- Kako nije? A što je, onda, važno?

- Važno je da bude dobro urađen, stamen, i da služi svojoj namjeni, da premošćava rijeku da se može nesmetano prelaziti s jedne na drugu stranu vode.

- Ti pričaš kao da je most balvan.

- I da traje je važno.

- I da se zna ko ga je pravio.

- Ama što bi ti? Da napišemo svoja imena? – Vukan na trenutak ispusti kamen na kome je radio, i bijelom šakom od kamene prašine počeše se iza uva i na čelu, da mu je nehotično ostao bijeli prah.

- Teba da se zna ko je radio na mostu. Ovakve građevine nema u nas, u kraju.

- Odakle ti sad takva kičeljivost? Nikada to ranije nisi pokazivao.

- Nisam ni radio na ovakvom mostu.

- M,;ajde! Da mi ovo završimo pa da se prekrstimo i odnesemo ovo zarađenih para doma, da nam se ovesele!

Tu se razgovor o potpisivanju završio. Okončala se Vukanova priča, ali ne i mladićeva. Njih dvojica su bili jedini tesari, Ona trojica seljaka zabušanata samo su donosili material i dodavali kamen njima dvojici, koji su ga, potom, uziđivali u mostnu konstrukciju. Francuski kaplar je tu trojicu opominjavo da daju malo više od sebe, čak ih je i ružio na francuskom. Oni bi pognuli glave, a kad bi Francuzu okrenuli leđa, sigurni da ih ne čuje, prasnuli bi u smijeh o tome kako se Francuz ljuti a oni ga zafrkavaju svojim nemarnim radom.

Kada bi bio siguran da su svi pozaspali, onako umorni od cjelodnevnog rada, i Francuzi i ona trojica seljaka baksuza, pa i njegov otac, koji je od umora snažno hrkao pored njega, Simo bi se iskrao iz šatora, u tamu, na dvadesetak metara, na mjesto koje je od šatora bilo zaklonjeno malim brijegom, neke zadržale riječne naplavine. Zapalio bi svoju voštanicu i započinjao svoj, i samo svoj, rad. Radio je kameni potpis, ali ne slovima i brojkama. Prvo je danima pažljivo odabirao kamen. Tražio je poseban kamen za poseban potpis, ali ne onakav kakvi se nalaze ponegdje, na grobovima ili na kućama umućnih ljudi, iznad vrata. Polako i oprezno, s puno nježnosti i gipkosti u prstima, kao da radi sa kakvim mekim materijalom, a ne tako čvrstim i postojanim, koristeći se malim dletom, nešto širim od igle za vunu, klesao je dva lika. Zapravo, sam kamen mu je dao takvu udeju, dok ga je gledao onako neobrađenog, na gomili tek dopremljenog kamena. U toj gomili Simo ga je pronašao kao što se nalaze dragulji u tajnim škrinjama ili rijetki pergamenti u bibliotekama sa hiljadama svitaka i knjiga. Bio je težak i nije mogao da ga pomjeri, osim da ga okreće i rotira, i tako kotrljanjem dopremi na mjesto iza brijega. Udarom čekića vješto ga je prelomio na dva dijela, tako da je ostao dio koji mu je nešto govorio. Još je udario tri ili četiri puta i dobio je kamen koji je imao skoro sasvim glatko lice. Simo je tada čuo riječi: “Ja sam taj! Od mene ćeš napraviti to što želiš! I od te noći svako veče ga je kotrljao do onog skritog mjesta, gdje je mogao na njemu i samo na njemu da radi. Dok je radio na njemu, Simo mu je šaptao riječi zahvalnosti što mu kamen dopušta da na njemu radi.

Odlazio je na spavanje, uz oca, tek kad bi ga sasvim svladao umor, od onog pređašnjeg i ovog dodatnog, posvećenog rada, za njegov kamen, njegovo umjetničko djelo. Računao je da je najbolje da ni ocu ne govori o tome, da se ne bi ljutio na šta rasipa snagu i da ne bi navukao kakvu sumnju Francuza.

I kako je rasla i napredovala gradnja mosta preko dana, tako se oblikovala i Simovo umjetničko djelo u njegovom kamenu, preko noći. Otac je primjećivao da je sin sve umorniji, iz dana u dan, da se kreće sporije nego na početku posla. Nerjetko je kamena prašina ostajala za njim na zemlji pod šatorom, kada bi ujutro ustao. Bilo je to čudno Vukanu jer su se on i Simo, pred odlazak na počinak, svako veče umivali u rijeci, i ispirale ruke i tijelo od kamene prašine, i istresali je iz kose i sa odjeće. Toliko dugo je to trajalo koliko je trebalo da se sve isčisti da bi čisti legli. Znao je Vukan da nije dobro udisati kamenu prašinu, da to može da udari na zdravlje. Nagledao se bolesnika tesara i zidara što im je prašina nagrizala nosnice, pa onda dušnik i pluća, sve dok krv ne bi izbacili i skončali. Posljednjih dana počesto se događalo da mladić počne da zijeva, onako u po bijela dana, i da to traje i traje, kao da noćima trena ne probdijeva.

“Ma spavaš li ti, Simo, uveče, ili bleneš u zvjezde?”

Simu se činilo kao da je uhvaćen u klopku. Uhvatila bi ga trema i zamucnuo bi umjesto odgovora. Kada bi lagao ocu ili majci uši bi ga uvijek odale, jer bi se začas zacrvenile do usijanja. I sada se Simu činilo da su mu prokuvale, onako vatrene boje, ali je imao još toliko samokontrole da nabije kapu duboko preko ušiju, gotovo do obrva. Izdajničke uši su Vukanu ostale nevidljive. Najradije bi priznao ocu šta se događa s njim u pozne ure, pa nekad sve do zore, dok se prvi pjevci ne oglase. Ali ga je bilo strah da ne razljuti oca, jer su od ovog posla zavisili svi u kući, pa ne bi bilo dobro da neko posumnja da mladić traći snagu na drugoj strani, i to onoj koja se ne plaća. To priznanje, kao pitanje časti i poštovanja prema ocu, grizlo ga je kao kakv bolni čir. S jedne strane priznanje sa savjest i čestitost prema ocu, a s druge neutaživa želja da sam i svoj okončna svoj rad ne uplićući, u svoje tajne, nikoga, pa ni oca. Zato odgovori, ne podižući glavu od zemlje, prepun stida, ali bez dovoljne hrabrosti da oca gleda u oči:

“Spavam, jašta, nego spavam. Šta bi drugo umoran od svekolikog posla preko dana!”

Vukan nije imao vremena da dalje istražuje sinovljevu pospanost i ispituje sina šta se s njim događa. Znao je da je mladić snažan, izdržljiv, pun energije, i da može više od njega da nosi, kopa, radi u polju, onako što bi se reklo da “konju rep isčupa”. Nije se ostavljao posla i razmišljao je: “Biće da je i njega stig’o umor. Valjda to tako dodje i mladima, u neka doba. A i mene stiže umor.” No bio je neko ko je primjetio Simove izlaske iz šatora. Ne baš prvo veče, ni drugo, ni treće, ali negdje četvrte večeri, kad je mladić stekao sigurnost da je tehnika njegovog iskradanja iz šatora savršena, dok svi spavaju dubokim snom od zamora radom koji je trajao čitavog dana, pa i vojnici na straži, neko je pratio, motrio na njega i pratio ga. I dok je mladić noć poklanjao onom kreativnom u sebi, koje je stvaralo umjetničko djelo, ne grubog tesanja i klesanja za peralelopipede, već vajanja, ili više rezbarije u kamenu, vještine, poput filigranske, kojom su nadareni samo rijetki, toliko malobrojni pod svodom nebeskim, drugi čovjek, kreatura ljudska, ne pokušavajući da razumije nadahnuće i inspiraciju, pobude drugačijeg duha mladog čovjeka, od sopstvenog, vođen samo jednim jedinim planom, da to iskoristi za sebe, i da učini zlo, njegovom ocu. Kad bi se Simo pred zoru vraćao u šator, među usnule radnike i legao pod pokrivač, pored Vukana, čije je glasno hrklanje podsjećalo na rad testere za kamen, pratilac bi sačekao koji trenutak da mladić zaspe, već sasvim slomljen od umora, a potom bi se hitnuo na noge i oprezno odšetao do istog onog mjesta gdje je vidio da Simo kradomice odlazi i ostaje po cijelu noć. Pokrivena šatorskim platnom bila je tu gomila kamenja. U prvi mah ništa mu nije bilo jasno, jer nije primjetio ništa neobično i tek kad je počeo da razmješta neobrađene kamene komade, primjetio je onaj na kome je mladić predao radio iz noći u noć.

“Vidi ovo!” – u čudu izusti i brzo stavi šaku na usta, kao da je izgovorio neko drugi kroz njegova usta i brzo vrati sve kako je i bilo i pokrije platnom.

Most je već dobijao oblik. Temelji, oporci, stubovi, prilazni put, s jedne i druge strane, napredovali su sasvim lijepim tempom i već bili skoro gotovi. Vrijeme ih je poslužilo. Nebo se smilovalo i nije bilo kišljivih dana, ali je zato sunce peklo da im je crpilo snagu i cijedilo im znoj kao da se kiša izlijeva iznutra. Trebalo je još završiti svodove i umetnuti završce, trapezne kamene ključeve, koji su kruna svakog svoda i učvršćuju svodnu konstrukciju. A Simovi kamni likovi su već ličili na dvojicu ljudi i bilo je lako svakome da prepozna u njima brkajliju Vukana i mladjanog Sima. Taj rad je više podsjećao na kamenu plastiku, lako se runio i pretvarao u prah, pod toplinom i snagom njegovih prstiju. Blage krivine koje ocrtavaju lice u kamenoj plastici, za nosna ispupčenja, očne jame, usta, i Vukanove brkove, Simo je radio s toliko preciznosti, toliko pažljivo, a dobro, kao da je u pitanju drvo ili glina, a ne tako čvrst materijal kakav je kamen. I činilo se da se i sam taj komad stjene prepušta njegovoj obradi da mu olakša posao, a on kao da je imao neku čudnu ruku koja ga vodi, drži bodnim čitavu noć dok rezbari, daje mu stvaralačku snagu, kreativnu energiju tvorca koji stvara neponovljiva djela koja zovemo plodovima umjetnosti. Tajanstveni pratilac mladog Sima nije ni pokušao da tumači mladićevo djelo, nije ga interesovala njegova nadarenost, kao posebna vrijednost, niti je osjećao ushićenje zbog onog što je nastajala pod okriljem noći. Vrebao je priliku kako da se osveti Vukanu i njegovom sinu da bi nešto zakučio za sebe, preko neke njihove greške. Vukan je marljivo radio na mostnoj konstrukciji, po čitav dan je hodao po drvenoj skeli i zidao čeone strane mosta, i tri trouglasta kljuna, sa uzvodne strane, pa onda kratke ispade, i sve onako pod visak i sa libelom. Francuski inženjerci nisu imali primjedbe. Vukanu je bio dovoljno da vidi crtež i već mu je bilo jasno kako treba da zida, koji kamen gdje da umetne, kako se gradi svod. Nekoliko puta ga je francuski vojni nadzornik, s kojim se sprijateljio tokom gradnje, Žak Pere, potapšao po ramenu i rekao mu: “Buon, dobra … dobro … majstor. “ Taj Žak Pere ga je nudio francuskim duvanom i već su nekoliko puta zajedno pušili, ćuteči, u kratkim stankama posla. Njihov razgovor se svodio na mimiku lica i objašnjenja rukama, kao u igri pantomime. Tako je Vukan objašnjavao odakle je (sa onih brda), o porodici (kada bi mahanjem kroz vazduh dlanom gradirao djecu nakon što bi prstima pokazao koliko ih ima, “mon fils”), i kako je vješt majstor (otkrio bi dlanove pune zategnutih žutih zadebljanja i prste debele kao grlić vinske flaše). “Sam sam sve naučio, uz oca, moj otac od svoga, i tako, ko zna koliko koljena unazad.”- govorio je Vukan, dok je pušio duvan, nalakćen na koljena, a Žak je klimao glavom kao da je sve razumio. Simo ih je gledao sa zanimanjem i smješkao se. Prikriven iza stabla bagrema, kojih tridesetak metara nizvodno, posmatrao ih je i onaj tajanstveni Simov noćni pratilac. Jedan od one trojice zabušanata, debeljuškasti Radovan, koga su znali po nadimku Prckalo, bio je siguran da će Vukan zaraditi nekakve povlastice za sebe i sina, a to mu se nikako nije dopadalo. “Franćeski potrčko” – šaputao je lica priljubljenog uz koru drveta – “E, nećeš, majčin sine. Ja ću ti plan poremetit‘!” Vrebao je svaku riječ i svaki čin, Vukanov i Simov, kao prevejani kartaš koji traži priliku da svoju lažnu kartu izbaci iz rukava na sto i već sljedećeg trena, dok su svi u šoku, pokupi svu dobit za sebe. Samo mu je trebao povod. Malog je već uhvatio na djelu da nešto radi, mimo fransuskih naredbi, a i otac sigurno nije ništa bolji.

Dvanaeste noći, otkako je počeo da radi na svom kamenu, pod sjajnim osvjetljenjem bijele Mjesečeve svjetosti, toliko intenzivne da nije morao da pali svijeću, baš kad se oglasila gugutka iz gaja uz rijeku, Simo je uzdahnuo pred svojim kamenom i dva lika koja su ga gledala iz njega, kao da su živi. On i Vukan, kao u ogledalu, s glavama jedan uz drugog, reklo bi se “samo što ne progovore!”. Rad je bio završen i on se široko, bezglasno nasmije toj svojoj hrabrosti i ludosti, u isto vrijeme, i neobičnom nadahnuću koje je izraslo iz njegovih prstiju. Gledao je još koji minut i, potom, posljednji put sakrio kameno djelo među ostalim kamenjem. Pokrio je gomilu šatorskim platnom. Ostalo je još da taj kamen bude ugrađen tamo gdje mu je odredio mjesto, na mostu. “To će biti sutra uveče” – progovori tiho, kao da se obraća nekome pored sebe ili kao da je sam kamen oživio pa bi sa njim da podijeli to zadovoljstvo okončanja posla. I još je šaputao kamenu, neke riječi, kao da se obraća živom stvoru, dok je prstima polako uklanjao kamenu prašinu iz udubljenja. “Nemoj me izdati, sada kad smo ovoliko radili. Hvala ti što si mi pomagao. Tvoja duša je kao moja, znam ja to!”

Ostatak noći proveo je u spokojnom snu. Ujutro je hitro ustao, na očev poziv, brz na nogama, odmoran kao da je spavao čitavu noć i sanjao umilne snove, pune radosti, sreće i neke neobične topline. Te kratke noći Simo je zaista i usnio. U san mu je došla djevojka iz Sušćepana, lijepa crnooka Anđelika Sladovića. Lagano ga je dodirnula do obraza dok je spavao a on je žmureći pokušao da je dohvati, uhvati za ruku i zadrži. Ali je djevojka nestala kao magla i on je čuo kako ga doziva negdje iz dubine, mekim, djevojačkim glasom: “Simo, Simo, Simooooo!” I još puno glasova ga je dozivao, a među njima prepozna majčin, zabrinut, i sve dalji, kao da ga je gutala daljina. Zatitra mu na tren i majčnin lik, sa očima punim suzama. Nešto je govorila ali nije mogao da čuje. I kad je zavladao mrak oko njega, u kome ništa nije vidio, i utonuo u muk bezglasja, poput ambisa u koji je nestalo njegovo tijelo, osjeti drmusanje. Otac ga je drmao da se probudi. Zora je zarudila, rumen se ocrtala oko plavičastih strana Lovćena a jutarnja studen privuče mu se pod pokrivač poput daška sjeveroistočnog vjetra. Brzo iskoči iz improvizovanog ležaja i već sljedećeg trena se spusti do rijeke da zahvati vodu da umije lice. Tog dana je neprekidno pjevušio i ocu nije promaklo to sinovo posebno raspoloženje.

“Znaš li da mi je došla u san ona mala Anđelika?” – dovikne ocu dok su hodali jedan iza drugog preko dasaka do svoda.

“Lijepa prilika!” – reče Vukan.

“Samo da sve okončamo kako treba!”

“A što, oli bi se ženio?”

Mladić se samo šeretski nasmije i nastavi s poslom tamo gdje je stao u sumrak prethodnog dana. Ostavio je jedan kamen trapeznog oblika s prednje strane, koji je najdužom ivicom bio dio luka, slabo uvaljan u kreč, da se lako može odvojiti, i izvući. Pregledao je vezivo, pažljivo, da nikome ne skrene pažnju. Sve je bilo onako kako je zamislio. Taj će kamen dobiti zamjenu ove noći.

Od obale do sredine skele, za rad na konstruisanju svodova, radnici su obrazovali lanac ruku za dodavanje kamene ispune kreča, za vezivanje ugrađenih komada. Vukan je radio na jednom, Simo na drugom luku. Na malom, trećem luku, tek je trebalo uraditi završac. Ona trojica seljana bili su negdje u lancu, između Francuza, stalno se žaleći na sunce i nesnosnu vrućinu, koja ih cijedi i tjera da svako malo odlaze do rijeke i napijaju se vode i umivaju ruke, čelo i vratne žile. Žak je već bio sasvim ljut na te ljude i vikao je na njih, na francuskom: “Kakvi neradnici, kakvi zabušanti! Niste zaslužili platu! Idioti, radite već jednom, kako vam se kaže!” Iako nisu razumjeli značenje svake riječi, bilo im je jasno da ih kudi i psuje. Uvijek se razumije kad neko hvali ili kudi, po boji glasa, dikciji ili vibracijama od tonova koje proizvodi ljutnja ili pohvala.

“To nas je Vukan omrčio!” – govorio je Prckalo drugoj dvojici. Njihovi pogledi puni ljutine, čak i gnjeva sjekli su kao nož i sam vazduh, između njih i Vukana. Varnice od svađe samo što nisu prskale na sve strane.

Vukan je, s grupom vojnika, završavao trouglaste usmjerivače toka, sa uzvodne strane mosta, a Simo je radio na desnom svodu, sve vrijeme pjevušeći neke pjesmuljke umetajući ime djevojčino gdje god mu se činilo u pjesmi zgodno. Radovi su odmicali i nazirao se skori završetak. U smiraj dana već su svi bili u šatorima. Žak pošalje bardak vina Vukanu i Simu i vojnicima što su radili sa njima. Za manje od sat vremena već su svi hrkali u dubokim snovima, osim Sima. Iskrao se iz šatora nešto ranije, nego obično, otišao do hrpe kamenja, izvadio onaj posebno obrađeni kamen, trapeznog lica, sa isklesanim likovima, i tiho, osvrćući se za sobom, da ga slučajno neko ne prati, krene prema mostu. Crna sjena se iskrala za njim, i pratila ga u stopu, na desetak koraka. Noć je bila mračna, navlačili su se teški oblaci, i munje su povremeno osvjetljavale nebo bljeskovima koji su parali tamni, nebeski svod negdje tamo iznad Konavala ili još dalje, kod Dubrovnika. Simo je pažljivo izvukao kamen iz desnog čela mosta, onaj koji je, namjerno, dan prije ostavio bez veziva, bez popunjene fuge, i zamijenio ga kamenom koji je donio sa skrivene gomile, onim njegovim klesanim, sa dva lika. Bio je težak, iako nešto manje debljine od ostalih. Računao je da mu treba vještina da ga podigne i ubaci u pripremljeni otvor. Tačno je znao mjere i zamjena je savršeno odgovarala. Potom je primakao malter i vješto mistrijom odradio fugu na prst debljine. Ostao je par trenutaka da pomiluje zid i da prstima osjeti svoj rad. U mračnoj noći prsti su mu bili kao oči. U to se oglasi neki nerazgovjetan glas, dreka s obale, iz pravca šatora, koja je izranjala iz mraka. Glasovi su se umnožavali, i za čas počnu da se pale baklje, jedna, druga, treća.

“Garde! Garde! Pont! Pont!”[1] Uljez na mostu!”

Simo začuje korake desetak ljudi, povike na francuskom i srpskom, s jedne i druge strane mosta.

Baklje su se kretale, kao da igraju neku čudnu igru. Neko poviče i postane mu jasno da se odnosi na njega:

“Etirer un pont!.Etirer un pont![2]” – vikao je neko na francuskom.

Smisao riječi nije znao, ali je najednom osjetio strah. Panika ga je svladala kao što matica snažne rijeke uhvati neplivača. Srce mu je udaralo da mu se činilo da mu čitavo tijelo dobuje. Potom odjekne pucanj iz puške. Francuski vojnik je dobio naređenje da puca jer prilika na mostu nije odgovarala na poziv. Simo je koji trenutak stajao kao ukopan. Nije mogao ni lijevo ni desno. Rijeka je proticala na četiri metra ispod njegovih nogu, ali je vodostaj bio dva, tri, ali ne više od četiri lakta. Nedovoljno da bi skočio u njene mirne vode da izbjegne ispitivanja i kaznu, koja je morala da slijedi. Nivo rijeke brzo opada kada nema kiša, i ona je u to doba sasvim mirna, tihog toka, koji ne može ništa i nikog da sakrije. S obale je stizao još jedan pucanj. Uto čuje i Vukanov glas:

“Ne pucajte! Ne pucajte” – raspomamljeno je vukao – “To mi je sin! Simoooo! Simo, sine, što činiš! Izađi na obalu, da te vide!”

“Etirer un pint! Etirer un pont!

“Uhvatite ga! Hoće da ruši!” – vikao je Prckalo i grupa vojnika s puškama na gotovs već je krenula preko drvene skele na kojoj je kao ukipljen stajao mladić s kofom kreča. Skamenjen nije znao ni šta će, ni kuda će. Noge su mu klecale,a ruke oklembešene visile niz tijelo, da je nesvjesno ispustio i kofua iz ruke i ona odleti u rijeku, uz pljusak. Baklje su bile oko njega i osvjetljavale bajonete na puškama spremnim na gotovs.

“Simo, ne čini ludosti!” – vikao je Vukan – “Ljudi, polako!”

Vukan je pokušavao da se umiješa među vojnike, hrvao se s njima, gurao ih, razmicao, hvatao im puščane cijevi i obarao ih ka zemlji, sve dok i njega nisu gurnuli na stranu, a potom ga dvojica savladala udarcem u stomak i bacila na zemlju. Simo je osjetio kako mu se od straha tresu noge, i podrhtavaju daske na skeli. Tek koji metar je ostao između vojnika, koji su mu se oprezno primicali s puškama na koje su natakli bajonete, i njega. Već je vidio u svom životu krv i pogibije. Nagledao ih se u onom ratu od prije dvije godine. Još jednom dohvati kamen na mostu, opipa dva lika, prekrsti se i izgovori glasno: “Sveti Đurđe, pomozi! ” I skoči u mutnu riječicu, koja je pravila male virove oko stubova mosta. Vukan, onako ležeći na zemlji, vidio je kako mladićevo tijelo pada u rijeku, s tupim udarcem o vodenu površinu. Vukan ne vjerujući šta se događa pred njegovim očima, a da ne može da pomogne sinu, zanijemi. Ni riječ nije izustio. Sve mu je presušilo u trenu šoka.

Tijelo ispliva na površinu licem ka vodi. Vojnici odlože puške i skliznu niz obalu da izvade tijelo nesrećnog mladića koje je vodena matrica već odnijela tri desetak metara ka ušću u more. Kad su ga donijeli i spustili na ledinu, kod mosta, život mu još nije bio isčilio i tanki mlaz krvi izbijao mu iz usta. Dašak života u čvrstom, mladom tijelu tinjao je, poput žara zgasle vatre, još koji trenutaka. Na glavi je imao veliku ranu. Noge i kičma su mu bili slomljeni. Ruke su mlitavo visile niz tijelo. Traka krvi, što se slivala iz usta, izgledala je poput toka ove iste rijeke kad se gleda s visine, sa vrhova velikih brda, sa Debelog brijega, i još visočijih kosa, Vidovog vrha i onih šumovitih gora koje sasvim sakriju tanušni, uzvodni tok, i gdje su se on, majka, braća i sestre krili jedno vrijeme, kad je počeo rat s Francuzima.

Vukana puste da dobaulja do sinovljevog tijela. Klekne uz njega, stavi mladićevu krvavu glavu na koljena i zarida:

“Kuku meni, sine Simo! Kuku meni što učini! Što učini, mili, sine! Kuku meni nesrećnome! Kad ti Anđelika u san dođe, što te doma ne povede nego te u hladnu rijeku pusti? ”

U to počne jaka kiša, kao da se nebo prosulo i svi se razbježe pod šatore. Jedino je Vukan ostao da kleči sa sinovljevom glavom na koljenima, ne hajući za kišu i blato koje se začas stvorilo oko njega. Milovao je Simovo hladno lice, koje su kišne kapi isprale od krvi i koje se već pretvaralo u kamen. Kamen, subinski kamen, poput ovog koji je tu u mostu.

“Sad si kamen, sinko moj, jednak kao ovaj, kao svi ovi oko tebe!”

Ujutro je Vukan isplaćen za njegov i Simov rad. Nakon pažljivog pregleda, inžinjerci i Žak, sa njima, nisu ustanovili nikakvu nepravilnost na mostu, niti su našli da je Simo nešto loše uradio. O sabotaži nije moglo da bude govora. Simo nije imao nikakvu krivicu. Prckalo nije ostajao miran i pokušavao je da objasni Francuzima da je mladić svako veče nešto tajno radio i da je te večeri imao neki plan da nešto stavi na most, da ga ošteti, naruži. Žak je video ugrađeni kamen. Zapravo, i sam je primjetio da mladić svako veče kleše i da je marljiv u tom poslu, jednako kao i na građenju mosta. U svom izvještaju nije pomenuo ništa drugo osim da je mladić želio da popravi ispali kamen i da je stradao nesrećnim slučajem padom sa skele. I ništa više. Bezimen radnik, bezimen život, bezimeno vrijeme.

Tri dana kasnije iz vojne komande stigne zapovjest da most bude završen u što je moguće kraćem roku. Oni, koji su završavali svod i onaj završi čeoni dio, morali su to da urade bez vještih Vukanovih ruku. Prckalo i ona dvojica su dobili zaduženje da okončaju zadnje zidarske radove i njihov nevješti rad je ostao uočljiv, ne samo tada, nego je vidljiv i dvije stotine godina kasnije, kao loše složen i uglobljen kamen. Prckalo, koliko je bio od posla, da je imao i svo vrijeme svijeta, ne bi ništa mogao bolje da odradi. Na brzinu odrađeno, sa polupoispadalim kamenom, završni dio mosta ostao je zaista okrnjen, u vještini zidanja i pomankanjem duha neimara.

Simov kamen je i danas tu, iako ga već dva vijeka šibaju vjetrovi i spiraju kiše, koje u ovom kraju znaju da budu neumoljive, jake, snažnih, oštrih kapi, da probadaju i buše poput svrdla i najtvrđe materijale, i ostavljaju svoje nove tragove i ispisuju svoje putokaze vremena. Kamen mosta više nije bjel, kao onih prvih godina. Dobio je patinu, i postao mrk, siv. Ali dva isklesana lika i dalje postoje, i dalje su tu, Vukan i Simo. Samo su im izrazi lica nekako strožiji, ozbiljniji. Čini se da i mladić ima poneku boru više, jer je i taj lik ostarao, ili bolje reći, ozrelio. Sve stara, bore se ispisuju na ljudskom licu, baš kao što se ispisuju brazde od vremena na licu kamena. I on stari, tamni, i priča svoje priče onima koji znaju da slušaju.

Pričalo se da je stigao Bazilio Đurasović na dan kad je most bio završen i želio je da vidi onaj Simov kamen. No, kako je pomoćna skela bila uklonjena to nije mogao ni sa jedne strane da se približi sredini svoda. Svjedoci su prepričavali da je bio vidno potresen događajem i Simovom zlohudom sudbinom, da se u njega ponovo uvukao onaj nemir, kao onog dana kada je morao da napiše pismo francuskom kapetanu, prije nego su mu banuli na vrata Vukan i nesrećni mladić. Činilo mu se da je, na neki način, i njegova sudbina ostala vezana za ovu dvojicu ljudi, i most, na kome su radili. U pismu Hanibalu Buroviću, opštinskom delegatu, u vrijeme kad je već bilo jasno da Francuzi moraju da napuste Boku, napisao je ovako:

“Sve je ovo tako mučno … Nikome nije lako da sve razumije što nam se posljednjih dvadeset godina događalo…Ali, kad prođe mnogo godina, niko neće znati i neće ni biti važno, ni ko sam ja, ni kakvo je bilo francusko upraviteljstvo, ni ko je bio Simo Vukanov i kako je pričao s kamenom i kako je stradao zbog ljudske zlobe. Ostaće samo most i jedino će biti važno da odgovara zadatku zbog koga je izgrađen, spajanjem dvaju obala.”

Herceg Novi, april – jun 2013

[1] Straža! Straža! Most! Most!

[2] Povuci se sa mosta

Дата добавления: 2015-08-18